Elektronska biblioteka


Mr Žaklina Stojanović
Ekonomski fakultet Beograd
Ženske zadruge - izazov i šansa

Poslednja decenija dvadesetog veka je obeležena radikalnim promenama u zemljama bivšeg socijalističkog bloka iznedrivši i novi naziv za njih - zemlje u tranziciji. U suštini, tranzicija ovde označava smenu društveno-ekonomskog sistema, odnosno ubrzani zaokret od centralno-planskog sistema u sistem tržišne ekonomije. U okviru novog sistema izdvajaju se četiri sektora privređivanja: državni, privatni, neprofitni i zadružni. Dok su državni i privatni sektori jasno razdvojeni poslednja dva su još uvek karakteristična po određenoj dozi konfuzije. Ima još uvek onih koji zadružni sektor svrstavaju u neprofitni. Ova zabluda proizilazi iz ideje da zadruga sama po sebi, definisana kao društvo lica a ne kapitala, nema za cilj ostvarenje profita. Ali to je samo jedna strana medalje, dok ona druga podrazumeva da zadruga funkcioniše tako kako bi njeni članovi, koji individualno obavljaju svoju delatnost, uz pomoć svoje asocijacije (zadruge) ostvarivali razuman profit. Prema tome, zadruga ne može da opstane ako posluje sa gubitkom, a istovremeno ostaje bez članstva ukoliko ne obezbeđuje ambijent za profitabilno poslovanje.

Što se tiče neprofitnog sektora u tržišnoj ekonomiji je on jasno definisan i njega čine organizacije kao što su Crveni krst, državni (isključivo budžetski finansirani) univerziteti, religiozne institucije i razne nevladine organizacije (finansirane po principu donatorstva). Ovih poslednjih je prilično veliki broj u zemljama u tranziciji gde su obično shvaćene kao kritičari-partneri vlade. Među njima su i različite organizacije koje se bave problematikom jednakosti polova - što u ovim zemljama znači ublažavanje (potiranje) diskriminacije žena u mnogim domenima života.

O značaju organizovanog pristupa rešavanju "ženskih problema" u zemljama tranzicije svedoči i jedna uspešna Međunarodna konferencija "Uticaj privatizacije i strukturalnog prilagođavanja privrede u zemljama tranzicije na ekonomsko-socijalni položaj žena" koja je održana u Subotici od 21-24. februara 2002. godine. Organizator skupa bio je Ženski centar za demokratiju i ljudska prava - Subotica u partnerstvu sa Bulgarian Gender Research Foundation (Bugarska fondacija za istraživanje ravnopravnosti polova) i Centrom za pravnu pomoć ženama iz Bosne i Hercegovine. Konferencija je okupila preko 50 učesnica (pripadnice ekspertskih grupa, sindikalnih aktivista, kao i ženskih grupa) iz Srbije, Crne gore, bivših republika SFRJ, Centralne i Istočne Evrope i bivših republika Sovjetskog Saveza. Konferencija je organizovana sa ciljem da se sa ženskog stanovišta sagledaju i analiziraju iskustva zemalja u tranziciji u procesu privatizacije i strukturalnog prilagođavanja privrede i to iz više uglova:

  • kako su ovi procesi uticali na ekonomsko-socijalni položaj žena i ostvarivanje ženskih prava;
  • pozitivna iskustva pojedinih zemalja koja bi druge zemlje mogle preuzeti i unaprediti;
  • iskustvene greške drugih koje se ne bi smele ponoviti kod nas.

Imajući u vidu činjenicu da tranzicioni procesi kod nas kasne u odnosu na druge bivše socijalističke zemlje ova Konferencija je utoliko značajnija što pruža mogućnost ne samo korišćenja iskustava drugih zemalja već i otvara polje novih inicijativa za rešavanje aktuelnih problema koje donosi ubrzaniji proces privatizacije. Jedan od takvih problema jeste traženje mogućnosti zapošljavanja onih koji postaju "prekobrojni" u procesu privatizacije pojedinih društvenih preduzeća kod nas. U okviru takvih mogućnosti svakako je i zadružni sektor. U tom smislu značajnu pažnju je privukao projekat Asocijacije za žensku inicijativu (AŽIN) iz Beograda pod naslovom "Ženske zadruge - izazov i šansa" koji je na Konferenciji u Subotici prezentovala prof. Zorka Zakić.

Baveći se različitim aspektima procesa privatizacije (angažovanje oko donošenja Zakona o radu i Zakona o privatizaciji) AŽIN spoznaje stvarnost da će veliki broj ljudi ostati bez posla i da će među njima biti žena. Ta bujica nezaposlenih ljudi svih profesija i kvalifikacionih nivoa će se sliti na tržište rada u bliskoj budućnosti. U traženju odgovora kako da se reši ovaj problem AŽIN je inicirala projekat "Ženske zadruge - izazov ili šansa" koji je zasnovan na verovanju da dobro osmišljen program reafirmacije zadružnog pokreta kod nas može biti od velike koristi za rešavanje problema nezaposlenosti.

U čemu je suština projekta i koji su njegovi osnovni ciljevi? Sam projekat polazi od činjenice da naši programi adaptacije i restrukturiranja privrede skoro da ne računaju sa formiranjem zadruga kao značajnom i efikasnom mogućnošću za otvaranje novih radnih mesta. Isto tako postoji činjenica da širi auditorijum kod nas nije dovoljno informisan o tome da zadružni sektor ima značajnu ulogu u privredi svih zemalja razvijene tržišne ekonomije. Takođe, kod nas je nedovoljno poznato da zadruge mogu biti formirane u gotovo svim segmentima privrede kao što su proizvodnja, finansije ili druge vrste usluga (primarni, sekundarni i tercijalni sektor) - znači svuda gde se ukažu potrebe udruživanja ljudi na životnom putu od rođenja do groba - svuda, svuda ... osim u vojnoj industriji. Sve ovo potvrđuje da osnovni cilj projekta usmerava u četiri pravca:

  • skretanje pažnje onih koji donose odluke u procesu privatizacije na zadrugu kao potencijalnu polugu za kreiranje novih radnih mesta (preko medija i direktnih kontakata sa predstavnicima relevantnih institucija);
  • iniciranje najpogodnijih konkretnih oblika zadružnog organizovanja onih koji su ostali bez posla (akcenat je na ženskoj populaciji, odnosno traženje adekvatnog mesta za žene u zadružnom sektoru polazeći od hipoteze da "ženske grupe" predstavljaju jednu od najefektivnijih i najznačajnijih osnova civilnog društva);
  • ukazivanje na činjenicu da naš zadružni pokret nije razvijen kao u drugim zemljama kako u pogledu značaja i participacije zadružnog sektora u nacionalnoj ekonomiji tako ni u pogledu jednakosti polova;
  • doprinos utemeljenju adekvatnog institucionalnog okvira za motivisanje formiranja novih zadruga uopšte, a naročito onih u kojima bi svoj interes našle žene (uticaj preko kontakata sa ministarstvima u čijoj nadležnosti je donošenje novog Zakona o zadrugama i u domenu oporezivanja gde bi se lobiralo na uvođenju određenih motivacionih aspekata za udruživanje u zadruge kao što su poreske olakšice i pristup povoljnim kreditima u okviru malih i srednjih preduzeća).

Šta je do sada učinjeno u vezi sa Projektom "Ženske zadruge - izazov i šansa"? Iako je rad na definisanju i realizaciji ovog projekta nedavno započeo, ocena je da je do danas dovoljno učinjeno, pri čemu se kao najznačajniji konkretni rezultati mogu izdvojiti sledeći:

  • formiran je desetočlani istraživački tim;
  • projekat je prezentovan na februarskoj Konferenciji "Uticaj privatizacije i strukturalnog prilagođavanja privrede u zemljama tranzicije na ekonomsko-socijalni položaj žena" (Subotica, 21-24. februar 2002.);
  • projekat je prezentovan u specifičnoj formi pred potencijalnim donatorima u cilju formiranja fonda za implementaciju istog;
  • uspostavljeni su određeni kontakti u cilju inkorporiranja saradnje među ženskim nevladinim organizacijama, zadružnim savezima, Zavodom za tržište rada, Pokretom potrošača, ekološkim grupama, drugim profesionalnim asocijacijama i obrazovnim institucijama;
  • u toku je uspostavljanje kontakata sa ICA Legislative Committee u Ženevi i sa ICA Gender Committee.


Najatraktivnija područja za formiranje ženskih zadruga

U procesu realizacije Projekta "Ženske zadruge - izazov i šansa" očekuje se, između ostalog, ispunjenje dva jasno izdiferencirana cilja. Prvi je opšteg karaktera i odnosio bi se na promovisanje politike jednakosti polova. Drugi segment željenih rezultata bi predstavljao konkretizaciju istraživanja u domenu iznalaženja najpogodnijih oblika ženskih zadruga koje bi značaj funkcionisanja upravo dokazale u procesu upotpunjavanja tržišnog ambijenta u inicijalnoj fazi tranzicije kod nas.

Pitanju jednakosti polova kod nas do sada nije davan adekvatan značaj. Analiza prakse drugih zemalja pokazuje jasne namere u iniciranju i realizaciji aktivnosti usemrenih ka otklanjanju problema na relaciji položaj žene-muškaraca u društvu. U kontekstu teme ovog rada posebno se interesantnim čini integrativna uloga Međunarodnog zadružnog saveza u kome je ženskoj inicijativi od samog početka pripadalo značajno mesto. Treba ipak priznati da je u prošlosti ideja o jednakosti polova i ovde, ne retko, bila samo slovo na papiru, dok su u stvarnosti aktivnosti žene i muškarca nejednako valorizovane. U prilog ovakvoj tvrdnji govori podatak da je položaj žene, uprkos proklamovanim idejama, u praksi funkcionisanja različitih zadružnih oblika razmatran isključivo u domenu članstva ili eventualno radnog mesta izvršnog karaktera. Pri tome se imalo u vidu da je osnovni zadatak žene podizanje porodice, dok je njen doprinos formiranju kućnog budžeta dobijao epitet drugorazrednog.

Danas je položaj žene u mnogome drugačiji. U cilju unapređenja politike zadružnog pokreta i optimalnog korišćenja ljudskih resursa tokom poslednje dekade XX veka definisana je konzistentnija strategija jednakosti polova koja računa sa aktivnijom ulogom žene u MZS. Na Kongresu održanom u Mančesteru 1995. godine usvojena je Rezolucija o jednakosti polova, da bi neznatno posle toga nekadašnji Ženski komitet (Woman's Committee) promenio naziv u Komitet za jednakost polova (Gender Equality Committee). Treba istaći da se ove aktivnosti ne posmatraju samo kao moralna obaveza u realizaciji proklamovanih fundamentalnih zadružnih principa. Naime, uočeno je da se značajan potencijal unapređenja poslovanja zadruga može naći u stalno rastućem broju visoko kvalifikovanih i kompetentnih žena u strukturi radne snage. U mnogim zadružnim sektorima, među kojima značajno mesto pripada kreditnim unijama i potrošačkim zadrugama, većinsko članstvo, zaposleni, pa čak i korisnici proizvoda i usluga jesu iz redova ženske populacije. U tom smislu, uključivanje žena u proces donošenja odluka je sredstvo stvaranja dodatne vrednosti za zadrugu i dostizanja višeg stepena satisfakcije potrošača. Ovo se posebno odnosi na okruženje u kome se nalaze zadruge u razvijenim zemljama sveta gde su korisnici proizvoda i usluga iz zadružnog sektora spremni da valorizuju nastojanja u realizaciji politike jednakosti polova upravo na način koji vodi stvaranju lojalnosti potrošača.

Navedena tvrdnja, nažalost, još uvek ne važi za većinu zemalja u razvoju, kao i onih u tranziciji, što ne znači da u njima zadruge kao forma organizacije privrednog života ne mogu odigrati bitniju ulogu u popravljnju položaja žene u društvu. Analogno tome MZS je u saradnji sa Međunarodnom organizacijom rada (International Labour Organization) promovisao Program COOPGENDER čiji je zadatak upravo kreiranje "pristojnih i stabilnih" poslova za žensku populaciju u zemljama trećeg sveta kroz zadružnu formu u kontekstu postizanja kontinuelnog poboljšanja položaja žene u društvu. Za sada se ovaj program primenjuje u deset izabranih zemalja Afrike, Latinske Amerike i Azije. Očekuje se da putem sredstava udružene samopomoći i napora siromašni u ovim zemljama iskorače u zonu obezbeđenja barem minimalnih sredstava za život, kao i da se zaštite oni za koje je identifikovano da se nalaze u zoni visokog rizika da se vrate u ovu grupu.

Iako su namenjeni u prvom redu zemljama u razvoju programi ILO COOPGENDER mogu poslužiti i zemljama u tranziciji. Za ovu grupu posebno se interesantnim čini projekat koji se odnosi na jednakost polova u ruralnim sredinama ("Gender and equality in rural organizations") iniciran od strane Norveške. Ovo tim pre što tendencije u povećanju ruralne populacije postaju pravilo u inicijalnoj fazi procesa tranzicije. Ukoliko se iskustva iz ove grupacije zemalja mogu generalizovati, onda bi slika nastalih promena usled ubrzanog procesa privatizacije mogla izgledati ovako:

  • zabeležen je evidentan porast ruralne i, u isto vreme, smanjenja urbane populacije;
  • stanovništvo se, po pravilu, seli iz gradova u menje sredine, ali i iz manjih sela u najbliže subregionalne mini centre;
  • pridošli iz urbanih centara prinuđeni su, u cilju preživljavanja, da se bave poljoprivrednom priozvodnjom koja je smeštena uglavnom u domen seljačke ekonomije (naturalnog je karaktera) uz fundamentalnu karakteristiku postojećih poljoprivrednih proizvođača koja ih svrstava u tradicionalno-usmerene farmere.

Problem ljudi nezavisno od toga u kojoj zemlji u tranziciji se nalaze u ovom slučaju ima isti imenitelj - nedostatak radnih mesta. Uspešnost njihovog prilagođavanja novonastaloj situaciji biće u velikoj meri određena mogućnošću šireg uključivanja novih aktivnosti u sistem tržišne proizvodnje. Jasno definisani prioriteti u ublažavanju razlika između i unutar regiona, kao i celovit program ruralnog razvoja postaju sastavni deo namere stvaranja ravopravnih uslova za život i rad u ovim sredinama. U tom smislu, postojanje razvijenog sektora malih i srednjih preduzeća koja se bave primarnom, sekundarnom ili tercijalnom delatnošću predstavlja nezaobilazni privredni milje ravnomerno razvijenih područja unutar zemlje.

Identifikovan problem nedostatka radnih mesta dobija na značaju u kontekstu analize položaja koji žena ima u ruralnim sredinama. Tradicionalne barijere u procesu razmatranja mogućih aktivnosti na relaciji muško-žensko ovde imaju poseban značaj. Ovome treba dodati još jednu bitnu prepreku. Reč je o tome da, po pravilu, žene često raspolažu manjim inicijalnim kapitalom za započinjanje izabrane privredne aktivnosti. U tom smislu, zadruga kao forma privređivanja koja se zasniva na udruživanju sredstava i rada može artikulisati njihove osnovne i projektovane strateške potrebe za evaluacijom uloge koja im pripada u savremenom društvu. Prednosti zadruge kao forme organizacije privrednog života koja bazira na članstvu u kreiranju potencijala za zapošljavanje su višestruke. U tom smislu najznačajniji aspekti doprinosa razvijenog zadružnog sistema u inicijalnoj fazi tranzicije mogu se sumirati na sledeći način (1):

  • za individualne proizvođače i radnike iz tzv. neformalnog sektora ekonomije zadruga stvara uslov za udruženo odvijanje ekonomskih aktivnosti po nižim troškovima;
  • udružena proizvodnja proizvoda i usluga pospešuje podelu rada i specijalizaciju, a time i rast produktivosti;
  • kombinujući ponudu neophodnih inputa i realizaciju proizvoda i usluga zadruga kreira dodatnu vrednost za članove u domenu pregovaračke moći;
  • u odnosu na samostalne proizvođače i potrošače članovi zadruge kreiraju bolju poziciju u kontekstu realizacije sopstvenih interesa posebno u slučajevima kada je njihova organizacija uključena u proces vertikalne integracije;
  • zadruga omogućava aktivnu participaciju članstva u realizaciji aktivnosti upravljanja;
  • kao organizacija koja stvara mogućnost samozaposlenja zadruga favorizuje inicijativu članstva i zaposlenih u izboru načina unapređenja poslovnih aktivnosti;
  • članovi zadruge uče jedni od drugih i inoviraju procese i procedure poslovanja zajedničkim naporima;
  • zahvaljujući podeli rizika, zadruge su generalno stabilnije forme privređivanja u poređenju sa ostalim formama organizacije privrednog života;
  • "mali" proizvođači kao članovi zadruge beneficiraju u kontekstu pune pravne zaštite.

Imajući u vidu navedene prednosti zadruge u stvaranju mogućnosti za delovanje "prekobrojnih" koji se očekuju u narednom periodu kod nas postavlja se pitanje sledeće sadržine: u kojim područjima je moguće njihovo efikasno i efektivno radno angažovanje? U kontekstu implementacije Projekta "Ženske zadruge - izazov i šansa" računa se da će žene u većoj meri biti pogođene ovim dešavanjima, te se kao atraktivna područja za formiranje novih radnih mesta vide sva ona u kojim ženska populacija može imati inicijativu. Kako će bez posla ostati armija ljudi različitog obrazovanja i kvalifikacionih sposobnosti predviđa se formiranje zadruga jednako iz primarnog, sekundarnog i tercijalnog sektora.

U domenu primarnog sektora postoji mogućnost formiranja proizvođačkih poljoprivrednih zadruga. Na osnovu primera iz prakse zemalja razvijene tržišne ekonomije kao najatraktivnija područja za organizovanje ovih zadruga mogu se identifikovati ona u domenu prozvodnje voća i povrća, te mleka i mlečnih proizvoda. U ovom predlogu se polazi od konkretne situacije na domaćem tržištu poljoprivrednih proizvoda koja ukazuje ne toliko na neadekvatnost kvantiteta, već pre svega kvaliteta ponude proizvoda ove vrste. Istovremeno se vodilo računa o mogućnostima angažovanja jednako "novih" ali i postojećih proizvođača putem zadružnog sistema privređivanja. Ukoliko se kao primer uzme proizvodnja povrća u plastenicima studija izvodljivosti govori u prilog ideje da se na relativno malim površinama može organizovati efikasna proizvodnja tokom cele godine (2). Ovim putem mogu biti integrisani radni napori ženske populacije u ruralnim sredinama na način koji evidentno obezbeđuje stabilan prihod i profitabilnost proizvodnje. Pri tome se ima u vidu da su zahtevi minimalno, a pogodnosti maksimalno vrednovane, a oni se odnose na sledeće: (1) potrebne su relativno male površine; (2) cena izgradnje višegodišnjih objekta za proizvodnju je relativno niska; (3) nije zahtevana celodnevna angažovanost radne snage; (4) brz obrt kapitala (usled kratkih ciklusa gajenja) i intenzivnost proizvodnje. Ovim putem mnogo "malih" proizvođača iz domena neformalne ekonomije posredstvom zadruga može ući u tržišnu utakmicu na način koji obezbeđuje uspeh.

Kao kritičan faktor uspešnosti ovde može biti nominirana marketing koordinacija kako unutar poljoprivrednih zadruga, tako i između ovih organizacija i potencijalnih kupaca. Praksa najrazvijenijih zemalja sveta pokazuje da zadruge za proizvodnju voća i povrća u sirovom ili delimično prerađenom stanju masovno praktikuju ugovorenu proizvodnju za poznatog kupca, pri čemu su sa sopstvenim članovima povezane različitim aranžmanima marketing karaktera. Tako, na primer, u SAD zadruge za proizvodnju voća i povrća ostvaruju najviši procenat povezanosti posredstvom ugovora marketing tipa što predstavlja osnovu realizacije 88% proizvodnje njihovog članstva. Odmah iza njih nalaze se zadruge za proizvodnju mlečnih proizvoda sa 76% unapred ugovorene realizacije (3). Istovremeno valja istaći da mnoge studije uspešnosti u odvijanju privrednih aktivnosti u zadružnom sektoru govore o tome da je od izuzetnog značaja kreiranje i pravilno korišćenje marketing kanala. Tako ILO INTERCOOP program sa razlogom ističe da mnogi razvojni projekti vezani za zadrugarstvo u manje razvijenim zemljama bivaju fokusirani samo na proizvodnju, ali ne i na pomoć proizvođačima da realizuju proizvedeno. Takva vrsta greške se u našoj praksi mora izbeći, pri čemu se mora voditi računa o mogućnostima realizacije udružene proizvodnje kako na domaćem, tako i na inostranom tržištu. U tom smislu mogu se koristiti iskustva u realizaciji INTERCOOP programa koji promoviše trgovinu kao način za jačanje uloga kooperative u domenu kreiranja zaposlenosti i prihoda u delu proizvoda sa eksportnim potencijalom.

Specifičnosti uslova kojim raspolaže naša zemlja ukazuju na mogućnost promocije organske proizvodnje (4)koja ima jasan izvozni potencijal, pri čemu model realizacije može biti zasnovan na formiranju zadružnih odnosa. Neosporno je da Evropska unija kao antipod primeni modernih dostignuća zelene revolucije sve više potencira model održivog razvoja poljoprivrede. Površina predodređena ili u procesu pripreme za organsku proizvodnju sa oko 900.000 ha u 1993. godini beleži rast na 2,9 miliona hektara u 1998. godini. Potencijal za dalje širenje postojećih poljoprivrednih povšina za organsku proizvodnju sa 2% (1998.) postoji, pri čemu se planira da do 2005. godine ovaj pokazatelj u Evropskoj uniji dostigne vrednost između 5 i 10 procentnih poena (5). Očigledno je da postoji tržišni segment na kome i treće zemlje mogu naći mesto, pri čemu se u kontekstu analize mogućnosti zapošljavanja posebno interesantnim čini podatak da, po pravilu, organska proizvodnja zahteva veći input rada u odnosu na konvencionalan način odvijanja poljoprivrednih aktivnosti(6). Ocena je da do sada ove mogućnosti naša zemlja ne koristi u punoj meri, te su šanse za razvoj udružene proizvodnje mnoštva malih proizvođača u ovom domenu evidentne.

Pokret za organsku poljoprivredu se na našim prostorima javlja u drugoj polovini 1980-tih godina. Pioniri ovog pokreta su Agrobiološki sistem "Natura vita" i HK "Agroekonomik". Do danas njima su se priključili "TERRA'S", PP "Don Juro" i "Jugoimport - Etno art". Iako u našoj statistici ne postoji dovoljno pouzdana evidencija o obimu površina na kojima se praktikuje organska proizvodnja za 1998. godinu se raspolaže sa podatkom da ono obuhvata 0,30% obradivih površina (7). Prirodni resursi i znanje kojim raspolaže naša zemlja u ovom domenu nisu ni izdaleka iskorišćene, te se kao model uključivanja širokog spektra malih proizvođača zdrave hrane predlaže sistem zadrugarstva. Pri tome se ima u vidu da proizvodi prvog kvaliteta ove vrste nastaju aktivnostima na nezagađenim terenima udaljenim od urbanih centara najmanje 30 km i 10 km od prometnih saobraćajnica, pri čemu se količina hemijskih sastojaka može kretati najviše do 50% zakonom dozvoljenog. Nekada je Agrobiološki sistem "Natura vita" koji se bavi proizvodnjom žita, voća i povrća poslovao pod okriljem Zadružnog saveza Srbije pošto su u njega bile uključene zadruge sa članstvom na teritoriji oko jezera Gruže (između Kragujevca i Kraljeva) gde je više od 30 godina zabranjena upotreba mineralnih đubriva i ostalih hemijskih preparata. Potencijal za ovu vrstu aktivnosti pokazuje subregion Počar (Opština Blace) koje je poznato po gajenju voća autohtonog sortimenta. Na ovom lokalitetu registrovano je 534 voćara sa oko 200 hiljada stabala, a 1995. godine HK "Agroekonomik" je izgradio fabriku za preradu voća "Frutto". Primer zaokruženog razvoja subregiona (područje Suvobora) nudi firma "Jugoimport - Etno art" gde je posebna pažnja posvećena korišćenju prirodnih resursa za proizvodnju biološki zdrave hrane pod zaštitnim znakom "Jutra". Iako primera organske prozivodnje hrane kod nas ima malo, treba napomenuti da ove aktivnosti privlače veliku pažnju inostranih investitora u čemu je "TERRA'S" iz Subotice svakako najdalje otišao: ostvarena je značajna saradnja sa jednom firmom iz Mađarske (1990) i iz Holandije (1994) (8).

Inicijativa o samozapošljavanju žena pored navedenih ima potporu i u mogućnostima njihovog angažovanja u sekundarnom i tercijalnom zadružnom sektoru. Treba podsetiti da u svetskim okvirima grupu proizvođačkih zadruga iz sekundarnog sektora čine uglavnom mala i srednja preduzeća koja zapošljavaju od 5 do 30 radnika. U našim uslovima ova forma preduzeća može imati značajnu ulogu u projektovanom procesu tranzicije. Zanatske radionice svih vrsta mogu biti deo razvijene zadružne prakse, pri čemu se kreiranje, otpočinjanje i realizacija malog posla u kome žene same stvaraju mogućnost za kreativno izražavanje smešta u domen projekta izgradnje mreže tekstilnih i tkačkih radionica. Stari zanat (tkački i krojački) sa savremenim dizajnom može biti osnovi moto ženskih zadruga u sekundarnom sektoru. Pored zanatskih, u sekundarnom sektoru poznata je praksa funkcionisanja radničkih zadruga koje svoju aktivnost mogu specijalizovati na način da se bave konkretnim problemima zapošljavanja ženske populacije. Tako, na primer, u Poljskoj svi manji-veći gradovi imaju Agencije za zapošljavanje žena nastale na zadružnim principima koje pomažu ženama u njihovoj prekvalifikaciji nudeći razne programe obuke za perspektivna zanimanja. Ukoliko se mogućnostima samozaposlenja žena u sekundarnom dodaju one iz tercijalnog zadružnog sektora onda se pre svega ima u vidu da će nestankom velikih društvenih konglomerata ostati bez posla radnici različitih stručnih kvalifikacija i osposobljenosti. Određeni broj onih najsposobnijih može ponuditi svoje znanje u obliku različitih usluga marketing i finansijskog karaktera a svoju konktetnu delatnost organizovati uz postojanje društva lica. Nadoknade različitih vrsta za izgubljeno radno mesto mogu poslužiti kao početni kapital za realizaciju njihovih namera. Projekti ove vrste moraju računati sa postojanjem razvijene prakse samozapošljavanja u kojoj ženska inicijativa može odigrati bitnu ulogu.


Umesto zaključka

Budući da zadruge po svom identitetu podržavaju principe jednakosti, demokratije i nezavisnosti projekat AŽIN-a "Ženske zadruge - izazov i šansa" potencira da one, u kontekstu naše tranzicije, zaista mogu biti jedan od boljih puteva za rešenje problema nezaposlenosti. U ovome projektu žene su viđene istovremeno kao inicijatori reafirmacije zadružnog pokreta u celini kod nas i kao osnivači (ili članovi) novih zadruga. U tom smislu se računa sa izvesnim karakteristikama žena kao što su dodatna energija, vera, entuzijazam i hrabrost.


Literatura

Gwenaelle L. G. and Alberik S., Organic Farming - Guide to Community rules, Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2001
Marketing Coodination in Agricultural Cooperatives, Rural Business-Cooperative Service, Research Report 159, USDA 1997
Zakić Z., Koop menadžment, Dunav Preving, Beograd 2000
Zakić Z., Asocijacija za žensku inicijativu preduzima prve korake u domenu zadrugarstva, Ekonomski vidici 4/2001.
Zakić Z., Nove koopertive i zapošljavanje: za budućnost je potrebna hrabrost, Ekonomska politika 1999/2000., Ekonomski anali - vanredan broj, Februar 2000.
Zakić Z. i Cvetanović O., Kvalitet hrane kao faktor podsticanja stranih finansijera - šanse u narušenoj ekološkoj ravnoteži posle NATO bombardovanja, Ekonomsko finansijski odnosi sa inostranstvom - moguće alternative u funkciji obnove i razvoja jugoslovenske privrede, NDEJ 1999.
Ševarlić M., Organska poljoprivreda i prateći program industrije u Jugoslaviji, Savremena poljoprivreda, N.Sad 1998.
ILO COOPGENDER Programme, INTERCOOP Programme: www.ilo.org

(1) Značaj navedenih prednosti u kontekstu kreiranja kvalitetnih radnih mesta posebno ističe Međunarodna organizacija rada. Opširnije videti www.ilo.org back

(2) Za plastenik srednje površine 160 m2 (dimenzija 30x5,2m), koji može biti izgrađen čak i na okućnici, potrebno je inicijalno ulaganje u visini od 1500 EUR. Na datoj površini moguća je proizvodnja tokom cele godine korišćenjem preduseva, glavnih useva i naknadnih useva, pri čemu je uz relativno nizak stepen rizika, čak i na nivou kupovne moći domaćeg stanovništva, isplativnost investicije obezbeđena. Godišnji varijabilni i fiksni troškovi ne bi trebalo da pređu nivo od 750 EUR (troškovi rada nisu obuhvaćeni ovim proračunom). Godišnji prihod najčešće kombinovane proizvodnje - salate kao preduseva i paradajza kao glavnog useva, pri pravilno primenjenim tehnološkim postupcima može se kretati oko 3000 EUR Opširnije o načinu obračuna isplativosti ove vrste investicije i drugih alternativa iz domena povrtarstva videti u Budi bolji - nauči da planiraš, sveska br. 2 - Nove tehnologije u agrobiznisu, Zavod za biljne i životinjske resurse, Beograd 2001, str. 34-38 back

(3) Podaci preuzeti iz Marketing Coodination in Agricultural Cooperatives, Rural Business-Cooperative Service, Research Report 159, USDA 1997, p. 2 back

(4) Institucionalizacija organske poljoprivrede izvršena je 1972. godine osnivanjem Međunarodne federacije za organsku poljoprivredu (International Federation of Organic Agriculture Movements - IFOAM). back

(5) Opširnije videti Gwenaelle Le Guillou and Alberik Scharpe, Organic Farming - Guide to Community rules, Office for Official Publications of the European Communities, Luxembourg, 2001back

(6) Na primer, izračunato je da u [vajcarskoj zaposlenost izražena u ekvivalentu punog zaposlenja na konvencionalnim farmama ima vrednost 2,03 dok je na farmama za organsku proizvodnju vrednost istog pokazatelja 2,45. (Opširnije Padel S., Lampkin N, Farm-level performance of Organic Farming Systems, in Lampkin N., Padel S. (eds.) The economics of organic farming: an international perspective, CAB International, Vallingford) back

(7) Ševarlić M., Organska poljoprivreda i prateći program industrije u Jugoslaviji, Savremena poljoprivreda, N.Sad 1998. back

(8) Opširnije videti: Zakić Z. I Cvetanović O., Kvalitet hrane kao faktor podsticanja stranih finansijera - šanse u narušenoj ekološkoj ravnoteži posle NATO bombardovanja, Ekonomsko finansijski odnosi sa inostranstvom - moguće alternative u funkciji obnove i razvoja jugoslovenske privrede, NDEJ 1999. back